2. Korinćanima 4,1-18
Zato, budući da po milosrđu imamo ovu službu,
ne malakšemo.
Ali odrekosmo se sramotnoga prikrivanja:
ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju,
nego se objavljivanjem istine
preporučujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom.

Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju:
u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke
da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja.
Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom,
a sebe slugama vašim poradi Isusa.

Ta Bog koji reče:
Neka iz tame svjetlost zasine!,
on zasvijetli u srcima našim
da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.

To pak blago imamo u glinenim posudama
da izvanredna ona snaga bude očito Božja,
a ne od nas.

U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući;
progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni –
uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo
da se i život Isusov u tijelu našem očituje.

Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa
da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu.

Tako smrt djeluje u nama, život u vama.
A budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano:
Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo.

Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa
i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti.

A sve je to za vas:
da milost – umnožena –
zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu.

Zato ne malakšemo.
Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja.

Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato,
sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog
nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.

napisala Gordana Mišić u Virovitici, ponedjeljak, 10.06.2019., oko 4h.